Sjeti se...
nedjelja , 20.09.2015.Sjeti se prvog pogleda ispunjenog u zoru na prvim sunčanim zrakama.
Sjeti se kiše koja je pala točno u podne i donijela svježinu zrelim trešnjama.
Sjeti se okusa zrelog grožđa koje smo zajedno brali.
Sjeti se one zimske večeri u kojoj je vani brijao oštar sjeverac.
Samo se sjeti.
Znaj, vrijedilo je.
Sjećanja nas vode u vječnost.
Ondje ću te čekati.
komentiraj (4) * ispiši * #
Miris pečene patke u kišni dan i podnevna zvona
subota , 05.09.2015.Moji baka i, sad već pokojni, djed živjeli su na selu, od poljoprivrede. Kod njih je dan drugačije tekao, pratio je neki prirodni ritam. Rano buđenje i hranjenje životinja, dopodnevni radovi u štali i kuhinji. Objedovalo se u podne. Odmor poslije ručka prekidao je dnevne aktivnosti, a poslijepodne nastavljalo bi se s poslom.
Baka se brinula za jelo, i nerijetko je kuća bila ispunjena mirisima pečenoga mesa. Bez toga mirisa, život na selu ne bi bio potpun. Ne bi bio dovoljno bogat. Mirisi koji ispunjavaju i srce i um, stvaraju dom. Osobito se ti mirisi ističu u hladnim jesenskim i zimskim danima. Hladnoća natjera ljude u kuće. Sivilo koje prekrije prirodu stvara osjećaj sjete, osamljenosti. Ali zato je u kući toplina i miran ugođaj sigurnosti.
Objedovalo se u podne. Do tada je već sve bilo pripremljeno. Svi dolaze u kuću, svatko sa svoga posla. Zvone podnevna zvona. Lupkaju žlice po tanjurima. Zajedno se objeduje, zajedno se živi. Jedni druge gledaju u oči. Jedni druge vide. Zaboravljaju se sve obveze i poslovi. Ovo je trenutak koji hrani obitelj. Razgovara se ozbiljno, razgovara se šaljivo. Sluša se s osmjehom, hrana žvače živahno ali dostojanstveno.
Nije selo tek smrdljiva štala, kako možda neki misle. Selo je život uz prirodu, s ljudima. Život mirne savjesti i vedre naravi. Život bogat, po mjeri čovjeka.
Danas je to selo gotovo prazno. Baka je sama. Iako i danas peče meso. Ne dopušta da umre život koji se događao u toj staroj kući. Na djeda imam samo uspomene.
U mojoj se kući ne živi tako kao što su oni. Ali mnogo sam od njih naučila. Život mi je blizu prirodi, s mirisima objeda koji se poslužuje nakon podnevnih zvona. A za objedom razgovaramo ozbiljno i šalimo se. Hranimo zajedništvo po uzoru na one koji nisu imali mnogo ali su stekli životne mudrosti. I koliko god su bili samo ljudi, ostavili su nam nešto u nasljeđe. Primjer života po mjeri čovjeka.
komentiraj (2) * ispiši * #
Blagovanje
srijeda , 02.09.2015.Crnokosi dječak i ja, u toploj ljetnoj večeri, zajedno smo blagovali. Sjedili smo jedno nasuprot drugome i, u svečanoj tišini, posve polako, uzimali hranu koja je bila pred nama. Ni jedan okus nije bio propušten, ni jedna tekstura neprimijećena, nijedan pogled bez osmjeha. Tišinu nije kvario tih razgovor koji je polagano tekao. Sve što smo imali, podijelili smo. I nijedno nije ostalo gladno. Ni hrane, ni prijateljstva, ni riječi. Ovo blagovanje je bilo dragocjeno. Ne sjećam se kada je završilo. Sjećam se da je prijateljstvo bilo ukusno i mirno. Ne znam ni što smo jeli. Sve što sam vidjela je crnokosi dječak na pragu života, blage naravi i velikoga srca. I prijatelja s kojim sam blagovala.
komentiraj (3) * ispiši * #
Kasni sat
petak , 17.07.2015.S lakoćom kola krv u žilama u ovaj kasni sat.
Oči su suhe, disanje ujednačeno,
a srce uronjeno u snove.
Možda je cijela stvarnost sazdana od snova
koji ne žele biti ostvareni.
Možda je za stvarnost potrebno tek nekoliko biljaka
koje rastu, cvjetaju, daju plod.
Možda je u tome tajna stvarnosti.
komentiraj (5) * ispiši * #
komentiraj (4) * ispiši * #
komentiraj (6) * ispiši * #
Obitelj Trapp ili Moje pjesme moji snovi
srijeda , 17.06.2015."Obitelj Trapp" je roman koji je napisala Maria Trapp, a koji je ekraniziran i poznat kao Moje pjesme moji snovi. Različit je od filma i gotovo da se ne može uspoređivati s njime. Maria je snažna žena koja svoja iskustva prenosi na vrlo živ i dinamičan način. Svjedoči da je duboka vjera bila glavni pokretač u njihovim životima i uspjesima.
Maria Trapp je kao kandidatica za benediktinku poslana u službu kod baruna von Trapp kako bi se brinula za istoimeno dijete, malu Mariu. Uskoro preuzima i cijelo kućanstvo i tako postaje gazdarica. Po isteku dogovorenog vremena, trebala se vratiti u samostan. Ali pred nju je stavljen neobičan zahtjev– ženidbena ponuda baruna Georga Trapp, koji se u međuvremenu razišao s kneginjom Yvonne. Maria, želeći slijediti volju Božju, ali i sigurna u svoj redovnički poziv, odlazi u samostan pitati magistru za mišljenje. Ako ona kaže da se treba udati, udat će se, ali nije očekivala takav odgovor. Magistra je pošla do časne majke koja je pozvala ostale sestre. Zajedno su molile i vijećale i odlučile da se Maria treba udati. Maria, zatečena dobivenim odgovorom, ponavljala je: „Božjoj volji pogovora nema.“ Tada je započela velika avantura njihovog obiteljskog života. Dani su im bili ispunjeni pjesmom, izletima, igrama i kampiranjem sve dok idilu nije prekinuo rat. Obitelj odlazi u Ameriku i polako, s mnogo vjere i u brojnim poteškoćama, ondje osniva dom. Nastupali su diljem Amerike, izgradili farmu i otvorili pjevački kamp.
Sve što su radili stavljali su u Božje ruke, i u nesigurnostima poput početka rata, odlaska u Ameriku bez novca, povratak u nesigurnost Europe, zatvor u Americi, napola srušena kuća i odlazak momaka u rat, te u radostima kao što su zajednički Božić, rođenje djeteta, uspjesi koncerata i kamp u kojem su upoznali mnoge ljude , vjerovali su i molili.
Članovi obitelji često svakodnevno prisustvuju misi, tjedno se ispovijedaju, svaki dan zajedno mole i pjevaju zahvalnice, motete i madrigale kojima žele iskazati hvalu Bogu.
Drugima prenose vjeru spontano i jednostavno, ne skrivaju da su katolici. To i pokazuju velikom gostoljubivošću, i pjesmama kojima svjedoče vjeru i stilom života. U kampu se također svakodnevno moli i mnogi su molili nakon dugo vremena. „I na njih je glazba djelovala poput čarobnog ključa što otvara i najzatvorenije srce.“
Maria nesprestano pokazuje svoju dobrodušnost, radost i nježnu narav osjetljivu na zlokobnosti. Svakome je spremna pomoći, i u najvećim kušnjama ostaje čvrsta i prisebna. Georg joj je velika podrška i svjedoči o skladnom braku i velikom poštovanju koje su imali jedno prema drugome. Djecu odgajaju veoma pažljivo, brižno pazeći na njihovu savjest. Češće ističe kvalitete djece, koje ne bi imali da nisu primili snažan odgoj. Obitelj raste u međusobnom povjerenju i vjeri u Boga koji ih ne napušta.
Roman Obitelj Trapp je pravo svjedočanstvo života i iskrene vjere, čovjekoljublja i pravih vrijednosti. To je priča obitelji o životu. Današnje obitelji se mogu okoristiti ovim divnim svjedočanstvom života i mnogo toga naučiti od skromne žene koja je znala cijeniti najvažnije u životu.
komentiraj (1) * ispiši * #
Na poljskome putu
ponedjeljak , 15.06.2015.Prodaje na poljskome putu
Prodavač poljski
Makove poljske
I čašu svježe rose
Prodavač poljski
Vedro dočekuje kupce
I za samo jedan osmijeh
I dvije dobre riječi
Umorne seljačke ruke
Kiti makovima poljskim
Po svježu rosu navraća svatko
Tko se uvečer umoran
S polja kući vraća
Prodavač poljski
Nije dobar trgovac
Na kraju dana u polje se vraća
Bez makova poljskih i prazne čaše
Ali srce mu je puno
Kao čaša rose i žarko
kao makovi poljski
komentiraj (3) * ispiši * #
Običan život
subota , 13.06.2015.Kao i sva druga djeca, i ovo je odrastalo. Svakim danom je bilo sve veće i spremnije za stvarnost. Završilo je osnovnu pa i srednju školu. Pred njim su bili novi izazovi koje život donosi. Nije se željelo uhvatiti u koštac sa stvarnošću. Živjelo je od danas do sutra cijelo ljeto. Imalo je svoje želje i ideale, ali oni se brzo rasplinu na toplini ljetnih dana.
Vrijeme je prolazilo. Trebalo je krenuti dalje. Studiralo je. Jednostavnije je s više obrazovanja. Studentski život bio je lijep. S puno truda istovremeno je radilo i studiralo. Napredovalo je iz dana u dan. Ponovno pronašlo svoje ideale. Skroman život isprepletan radom i odmorom, bio je i lijep i težak. Prije svega jednostavan.
Dijete se trudilo. Doista, još je uvijek bilo bezazleno dijete u svijetu odraslih. Bezazleno, ali pametno, razborito. Trudilo se živjeti svoje ideale. Voljelo je ljude, i ljudi njega. Iskreno, nitko ga nije primjećivalo kao posebnu osobu, ali to je uistinu bilo.
Godine to dijete nisu poružnile, vrijeme mu nije naškodilo. Kada je moralo otići bilo je sretno. Ni po čemu posebno, to dijete osjetilo je puninu života. Jednostavnost mu je bila vrlina. Pronašlo je smisao – živjeti za život.
komentiraj (6) * ispiši * #
Uspomene
utorak , 02.06.2015.Neki trenuci, događaji ili osjeti mogu pobuditi sjećanja. Snažno i gotovo mistično. I radi njih se osjećamo kao djeca koja smo onda bilo. Evo nekoliko njih.
Radeći u vrtu, do mene je stigao miris kamilice s polja. Taj ugodan miris podsjetio me na rano ljeto prije vise godina kada smo bili s bakom u berbi kamilice. Mi smo bile male, i uskoro nam je taj "posao" dosadio. Bilo nam je teško i stajati. Seka je sjela uz put. Nije dugo sjedila jer se pod njom nalazio mravinjak! A uznemireni mravi su je pokušavali potjerati. Tako je nastao izraz: sjela u mravinjak.
Domaći voćni jogurt podsjeti na tužan događaj. Mama je napravila voćni jogurt od bobica kao sto su maline i kupine. Bio je tamne boje, gust i u velikim šalicama. Donijela ga je na terasu u tacni i stavila na stol. Mi smo se smjestile oko stola čekajući ostale. Ne znam kako, ali nekako sam nespretno primila šalicu i moj čitavi jogurt je završio na mojoj majci. Bila sam veoma tužna. Srećom, jogurta je bilo za pet šalica pa sam dobila tu petu. Ali znala sam da to nije uredu.. i jela kroz suze. Moji su se nasmijali događaju pa mi je to na kraju izmamilo osmijeh. I još mnogo njih sada kada se sjetim toga.
Djetinjstvo obilježe i neke slike. Jedna takva mi je oslikani tanjur na kojem je prikazan seoski zimski prizor. Vide se kućica s dimom iz dimnjaka, štalica i stog sijena. Možda i dva. A posve naprijed je prikazana tikva. Kada smo ovih dana slagali stog, oživjela je u meni ta slika, tako lijepa i jednostavna. Stog sijena je praktičan i lijep. Čaroban. Podsjeća na vremena baka i djedova, narodnih nošnji i drugačijeg života.
Nakon dugo vremena otišla sam na jutarnju misu. Razne okolnosti učinile su da inače odlazim na župnu misu u 11 sati. No nije oduvijek tako. U djetinjstvu smo dolazili ujutro. I zaista jutarnja misa ima svoju car. Tišina koja te dočeka u crkvi, jutarnje svjetlo i poznata lica. Čak se i jutarnja molitva razlikuje od one podnevne. Imali smo "svoje" mjesto ispred Gospina kipa. Tata ga je odabrao i uvijek nas je čekalo. Još se sjećam nekih propovijedi koje sam pažljivo slušala. Crkva mi je uvijek bila lijepo mjesto, mjesto tišine i pomalo mistično.
Šetnja me zna podsjetiti na jedan sunčan ljetni dan kada se nije išlo u školu. Bilo je jutro, i bila sam na dvorištu u rano prijepodne. Bosa sam otišla do poljskog puteljka koji se nalazi iza našeg polja, ubrala različke i vratila se. Bila je to možda prva vaza koju sam složila. Osjetila sam se nekako slobodna i velika. Nisam ni znala da ću kasnije još mnogo puta onuda prolaziti u raznim šetnjama. Ali ne bosa. To ostaje posebno.
Jedan dan u godini je bio obilježen drugačijom radošću, dan župe. To je svetkovina Presvetog Trojstva. Obicno smo nakon ručka išli " u kram", razgledavali sto ima na štandovima (tada nije bilo svih ovih trgovina), a onda se vozili na vrtuljku. Plavi autić sam odabrala na svom prvom kramu, a jedne godine smo seka i ja kupile loptu. Došle smo kući s njom, i svi smo se igrali, a onda je ona pukla. Dala nam je mnogo radosti i otišla, ostavljajući tek lijepa sjećanja.
Satkani smo od sjećanja, od uspomena. Oni nas cine ovakvima kakvi jesmo. Jedinstvenima. Dobro je prisjetiti se lijepih dana, događaja, trenutaka i ljudi koji su nam obilježili početak života. Dobro je živjeti prenoseći dobro koje smo i sami primili.
komentiraj (0) * ispiši * #
